sve moje

ponedjeljak, 02.10.2006.

Policija trenira strogoću po drugi put ...

Moram priznati da se ovome nisam nadala ni u snu, ali čuda ipak postoje. Policijska uprava Istarska (Ministarstvo unutarnjih poslova, Republika Hrvatska) - tako stoji u glavi sluzbenog e-maila - poslala mi je sljedeći odgovor na, na blogu već objavljenu pritužbu:

"izvješćujemo Vas da smo sa dužnom pažnjom izvršili provjere navoda Vaše predstavke na postupanje policijskih službenika Policijske postaje Buzet prema Vama dana 12. kolovoza 2006. godine prilikom vršenja kontrole u prometu.
Izvršenim provjerama utvrđeno je da su Vas policijski službenici Policijske postaje Buzet zaustavili dok je *** upravljala osobnima automobilom marke ***, registarske oznake *** zbog toga što su neposrednim opažanjem uočili da su putnici u navedenom automobilu počinili prometni prekršaj, a temeljem čega su izdani Prekršajni nalozi ser. broja *** na ime *** i ser. broja *** na ime ***.
Obzirom da su na navedene Prekršajne naloge uloženi prigovori, cjelokupni predmeti su dostavljeni Općinskom sudu u Buzetu, Prekršajnom odjelu, na daljnje nadležno postupanje i donošenje meritorne odluke o prekršajnoj odgovornosti.
Zaključno Vas izvješćujemo da, iako izvršenim provjerama nisu utvrđene nepravilnosti u postupanju i ponašanju policijskih službenika koje bi imale karakter povrede službene dužnosti, policijskim službenicima je skrenuta pozornost na podizanje razine profesionalnosti i uljudnosti tijekom obavljanja službenih poslova.
S poštovanjem, načelnik L.K."

Eto. Nisam brisala ni kratila rečenice. Cenzurirala sam imena, brojeve i ostalo. A ispostavila ono, o čemu bi bilo zanimljivo sjesti za stol pa popričati s vrlim načelnikom. Rekoh, vrlim, upravo stoga što svoj posao obavlja sa "dužnom pažnjom" na čemu mu zaista zahvaljujem. Utješno je znati da netko još obavlja svoj posao i neumorno se bavi nama, malim ljudima. Ujedno zahvaljujem i na tome što je zaista učinio ipak sve što je mogao: upozorio na podizanje razine profesionalnosti i uljudnosti. Bez ikakve ironije ili sarkazma, vjerujem čovjeku da je to tako bilo i baš sam ugodno iznenađena i iskreno se nadam da će to nekome uroditi plodom.
No, unatoč tome ne bih bila svoja a da ipak ne izrazim negodovanje nad citatom, da su nas zaustavili, jer su "NEPOSREDNIM opažanjem uočili da su putnici ... počinili PROMETNI PREKRŠAJ". Prva kazna koju smo dobili je bila ta, što osoba iza nije bila svezana. Zaustavili su nas mahanjem stop palice na SRED ceste jer smo mi već skretali lijevo. Kakvim sposobnostima može netko udaljen 5-10m od vozila, sa prednje strane istog, vidjeti da li je netko IZA u autu svezan ili ne?! Eh ... opet se upuštam u to što je bilo a što ne. No, u jedno sam uvjerena: ne znam kakve su to "izvršene provjere" bile i kojima nisu "utvrđene nepravilnosti" ali iskreno sumnjam da su dečki policajci u izvještajima ili bilo čemu drugom napisali da ovaj koji nas je zaustavio nije nosio prsluk, da su nam prijetili zatvorom i vikali na nas, da su nam napisali kaznu za nevezanje kad je osoba bila vezana, da su nam nakon 30 minuta htjeli napisati kaznu za neupaljena svjetla, a već po postavkama auta ne mogu biti ne-upaljena ...

Svaka dodatna riječ bila bi suvišna. Još mi dozvolite samo ovo: Načelniče, hvala Vam za barem nešto ...

nedjelja, 24.09.2006.

Palmers

U četvrtak sam bila na modnoj reviji Palmers-a. Sve u svemu: tragikomična noć povišenog testosterona.

Od 15ak djevojaka, jedna je bila zgodna. Šetale su pred nama i iznad nas (izdignuta pista) u tangama, ničim prekrivene. Sve je plesalo, visilo, treslo se ... Biti mršav ipak nije dovoljno. Ta jedna koja je bila zgodna, može svoju zgodnost pripisati lijepom licu i natreniranom tijelu. Osobno mislim da je taj promašaj potrebno pripisati isključivo Palmersu i ljudima koji su djevojke oblačili, tj. skidali. Izvrstan je bio izlazak kad su djevojke imale čarape - one ipak stegnu kožu i sve izgleda neusporedivo bolje - i onaj, gdje su imale pernati šal koji su držale u rukama spušten preko "pozadine". Dovoljno se vidjelo, dovoljno je bilo prikriveno. Diksretno - the way I like it most. Jer, užasno je kad gostu postane neugodno gledati, a koliko je djevojkama bilo neugodno ili nije, neću ni spominjati.
Nakon revije bio je socialising event - malo hrane (koje je nestalo u prvih 5min), puno šampanjca i šlag slovenskog društva. Svi ti neki ljudi koji su netko i nešto, koji pokušavaju biti netko i nešto i oni kojima je stil života "fake it 'till you make it". I među svima - moja sestra (koja je i dobila pozivnicu) te moja malenkost.
Tu sam večer "krštena" prvim izlaskom u taj neki "svijet" - networking. Nakon dvije izgovorene rečenice i 6 čaša vrhunskog Isteničevog šampanjca počele su padati laskave primjedbe o inteligenciji, zgodnosti, simpatičnosti, nekim budućim kavama, i budućim razgovorima ... Večer je završila nešto iza ponoći, nezaustavljivim smijehom, komentarom da boljeg liječenja vlastitih kompleksa već dugo, dugo nismo doživjele, vožnjom po sredini ceste (ups...) i dobrim vrućim burekom - sirnicom.

Ipak smo svi mi "naše gore list" ...

četvrtak, 21.09.2006.

Say - Tony

Sinoć je bio koncert u ljubljanksim križankama: Tony Cetinski. Moram priznati da je bio odličan. Na tren je pretjerivao u "forama" tipa "say Tony" ali ok, nek mu bude. Otpjevao je sve. Ali stvarno SVE: od "23. prosinca" preko "blago onom tko te ima" pa sve do "kad bi Bog noćas da ljubav...". Naskakala sam se, napjevala, naskenirala zgodnog kitarista, jos zgodnijeg klavijaturista, a bubnjar izlazi iz kategorije "zgodnijeg" jer bih ga vodila doma Bila sam sa 30-godišnjom sestrom pa valjda nije ni čudo da je iskrsnulo pitanje da li oni (bubnjari) sss...... sve rade u ritmu?
A back-vokalistica - zgodna mala. Zakon frizura, fenomenalan glas, sljedeća Nina Badrić. Aki i Nina su dobro odradili svoj dio. Iako, kako se ljudima da dolaziti gostovati na nečije koncerte zato da otpjevaju jednu pjesmu? Izlet u neki drugi grad? Ručak u nekom drugom restoranu? Ili samo odlično prijateljstvo i usluga ili dobar honorar? Za jednu pjesmu? S kartom od 19 eura i nisam baš sigurna.
Iznenađenje je bio neki (uf, opet zgodan!) dečko, Dalmoš, koji je gost i na Tonijevom cd-u, autor pjesme i ne znam ni ja što još. A Akiju se pridružila zgodna Makedonka K... hm, Kristina? Karmen? Karolina? Nemam pojma. Također - zgodna "mala". Prati trend pa je stavila rifle za broj premale, što i nije baš izgledalo trendovski - barem ne sa strane. Mršava je pa je bilo šteta da ju stežu i tako daju dojam kao da joj nešto visi sa strane i želi iskočiti iz rifli... iz Victoria Beckham rifli ... 600 eura po komadu. To znam slučajno jer mi je seka svjetski putnik pa je na jednom od putovanja skoro pala u nesvjest kad je to vidjela. A prepoznala ih je po, naravno, kruni na zadnjem džepu (ovo je više dodano zbog dečki da ne bi komentirali tipa kako do vraga cure i na 10 m znamo koje rifle nose konkurentice ). No, tko može može - neki mogu jer imaju toliko novaca, drugi kupuju originalne plagijate u robnoj kući u Vitezu blizu Sarajeva (sve po 20-30 maraka ), a treći na tržnicama po Banja-luci i Makedoniji Kao da će neka riba iz 15. reda na koncertu znati da je plagijat.

I to je to. Cure su vrištale, dečki su plesali, djevojčice su padale u nesvjest ... a žene smo se dobro zabavile

utorak, 12.09.2006.

Sve moje ...

Ima jedan mali ...
Ugledala sam ga prvi put prije 7 godina. On mene nije ni primjetio. Možda i bolje tako. Saznala sam naime da mu je tek 16.
Upoznala prije 6. Trebalo mu je malo vremena da me primjeti. Jedan je onih tipova koji se bave svojim poslom i ako se baš ne sudare s nekim nit ga ne primjete. (Ta je karakterna crta zapravo dokaz da mi ne manjka "zgodnosti" :) )
Zaljubila se prije 5. Nisam ja kriva što me primjetio prekasno - imala sam dečka. Prvog pravog. Prvog za kojeg su znali tata i mama. Barem da su saznali od mene. Frajer tipa "što bi takav radio sa mnom kad može imati bilo koju" ... eh, još se to i danas pitam. Još je i danas ... khm ... Ali, kako bi moja sestra rekla - intelektualni vakuum. Nije da je glup. Dapače. Jako sposoban i pametan dečko. Ali definitivno ne dovoljan za moje želje, ambicije, stavove, razgovore ... Ne, nisam više od njega. Samo sam - drugačija.
Prekinula prije 4. Nije išlo. Došao je u tuđu zemlju za mnom. Mlad. Dok se ne snađe živio je sa mnom i s mojom sestrom. Svatko u svojoj sobi. Ispao je više cimerski odnos. Mlad, možda prestrašen, a ja ... ja nikakva podrška. Zakazala sam u svemu što sam tražila od drugih. Ponovno sam pala na ono što oči vide ... dok smo došli do intelektualne faze, prošli su mjeseci. A onda sam pala na nešto, što sam mislila da tražim cijelo vrijeme. Ono, za što sam cijelim životom odgajana. Na ono, što se od mene očekuje. Sve to, bilo je premalo zanimljivo, premalo intrigantno. Zaželjela sam se ludosti. Koncerata. Smijeha. Zaželjela sam biti nekome malena.
Ponovno prohodala prije 3. Eto, uvijek sam išla za svojim željama. Zato sam i reciklirala toliko. Nikad uistinu nisam naučila.
Prekinula prije 2. Prestrašila sam se. Valjda ponovno. Zaželjevši se sigurnosti, tražeći ju na pogrešnom mjestu. Ne želim razočarati ljude koji vjeruju u mene i koji od mene puno očekuju. Možda sam igrala i na sigurnu kartu ... djelovao mi je - "sigurno". Barem sigurno po pitanju vjernosti (iako sama i nisam baš bila nekim uzornim primjerkom). Na kraju se ispostavilo da sam, opet, mislila krivo.
Ponovno prohodala prije 1. Sretna do dana današnjega. Još se koji put znam probuditi usred noći i pogledati ga. Samo da se uvjerim da je prava osoba uz mene. Ponekad se probudim pa se pitam tko me grli. Sretna sam kad vidim da je on. Zagrlim ga čvršće.
Noćas sam sama. U bolnici je. I ja ne mogu nikako pomoći. Mrzim taj osjećaj bespomoćnosti. Želim ga tu. Kraj sebe. Do kraja.

Uz njega sam sigurna u svim značenjima te riječi. Uz njega sam voljena i željena. S njim mi je zabavno, ponekad ekshibicionistično i često strastveno.

Sami ste shvatili - malo jesmo, malo nismo. Ali uistinu ne znam što bih bez njega. On je - sve moje.

petak, 01.09.2006.

Upravo sam pročitala Anđinu kolumnu na tportalu. Općenito mi se ne čini posebnom, ali ju često, jako često pročitam. Ako nije preduga. I zapravo, mislim da joj upravo to daje čar i upravo time zarazi ljude poput mene. Kolumna, gdje se autor ne trudi dokazati da je pametan i da je lumen za riječi iz riječnika stranih riječi. To, naravno, ne znači da je takav autor glup, dapače. Takav autor zna što želi reči svojim pisanjem. Da, to me zarazilo. Onaj osjećaj: "Pa i ja bih mogla to napisati." E da ... za raju ...
Kaže, kad je u noći tužna i ne može spavati, samo sluša muža kako diše i to ju smiruje. Nije prva koja to kaže. I neke moje prijateljice kažu isto ili slično. Ja kad sam tužna, ljuta, depresivna ili presretna i ne mogu spavati, a dragi pored mene spava ko top, mene to nervira ... Nervira, jer ne dijeli sa mnom to što u tom trenu proživljavam. A kako da se borim protiv sna?

nedjelja, 20.08.2006.

Policija trenira strogoću, lo-lo, da ne bude sve kako ja hoću...

U subotu, 12.8.2006, na putu iz Ljubljane u Pulu, točnije: u Buzetu, upoznala sam dvije osobe. Druželjubiva sam i volim upoznavati nove ljude, ali ovaj put, na žalost, ne mogu reći da je to upoznavanje bilo ugodno. Radi se naime o našim divnim, hrvatskim policajcima koji nas, vozače i ostale putnike u osobnim vozilima, tako neumorno nadgledaju, provjeravaju i usmjeravaju. Možda bih to (ponovno) neugodno iskustvo mogla pripisati i tome, da mi je jedina želja u tom trenu bila fiziološkog značaja. Naravno, nisam mogla očekivati da će to i gospodin u plavom znati, pa sam ipak poslušno iz trake za skretanje lijevo ponovno prešla u desnu pa konačno stala na sredini raskrižja, krajnje desno, gdje su i sami stajali – njih dvoje. Uostalom, ni moja potreba nije mogla nadmahati »stop« palicu gospodina bez upozoravajućeg narančastog prsluka. Očekivala sam da ćemo brzo završiti jer me ništa nije brinulo; svi troje u autu bili smo vezani, brzina je bila prilagođena skretanju na benzinsku crpku, svjetla se pale prilikom paljenja auta, dokumenti su uredni… Kakogod, »plave košulje« nisu se složile s time. Da, dokumenti su bili uredni i obvezna oprema, prva pomoć, bila je prisutna, ali gospodinu J.L. to nije bilo dovoljno – on je želio provjeriti i naprednu prvu pomoć: aparat za gašenje požara. Naravno, to svaki vozač mora imati jer u slučaju da mu se, ne daj Bože, zapali auto, pojedinac mora biti dovoljno hrabar spašavati svoj automobil i zadržavati se što bliže da bude siguran da je učinio sve prije negoli sve zajedno eksplodira. Jedan za sve, svi za jednoga. U tom trenutku više nitko nije bio vezan: ja sam maknula svoj pojas kad sam izvlačila dokumente iz pretinca pod nogama, sestra kad je izlazila pokazati obveznu opremu (ipak je ona vlasnica auta) i dečko iza nas u pokušaju skretanja na benzinsku crpku ali ipak, par sekundi prerano. On je prvi zaradio kaznu. Svi pokušaji objašnjavanja o potrebama, skretanju, itd. nisu bili plodonosni. Dobro, možda bismo čak mogli reći da smo tu kaznu zaradili, jer pojas se skida kad se auto ugasi. Valjda. Bilo bi divno da priča tu završava. U međuvremenu pridružio nam se policajac s narančastim prslukom i valjda se osjetio uvrijeđenim – otkuda nama pravo objašnjavanja?! Otkuda nama uopće pravo sumnjati u objektivnost i legitimnost državnog organa?! Otkuda nama uopće pravo misliti?! Pa tu su plavi momci! U svom silnom razmišljanju, gospodin G.V. (s prslukom ali bez »stop« palice) prisjetio se da ni sestra, vlasnica auta, nije bila vezana na suvozačevom sjedalu. Nema veze. Nekim ljudima treba malo duže da absorbiraju i (očito) reproduciraju događaje. Ima nas svakakvih i svakako nije na meni da sudim o tome tko je kakav. To što su spomenuti momci bili drski i arogantni možda spada k opisu službe. Stvarno ne znam, pa se ne usuđujem tvrditi suprotno. Ali, pitam se kada i zašto ima pojedini policajac pravo prijetiti zatvorom osobama koje zaustavi radi redovne provjere prometa? Dok je J.L. (bez prsluka ali sa »stop« palicom) pisao nalog za prekršajni sud, mi smo iskoristili tehnološki napredak i slikali automobilske tablice radi detaljnog sadržaja pritužbe na što je G.V. počeo mahnito vikati i prijetiti zatvorom s argumentom da je slikanje policijskog vozila zakonom zabranjeno. Hm, osobno nisam čula za taj zakon, a nije ni suputnik koji ga je slikao. Stoga se pitanje koje je slijedilo nametnulo samo po sebi: »A gdje to piše?« G.V. nam je na to znao pokazati samo zakon o propisnom vezanju u vozilu. Nismo uspjeli saznati da li se smije slikati ili ne, ali ako se mene pita – to na kraju nije ni bitno. Bitna je činjenica da ni G.V. ni J.L. nisu znali reči ništa slično objašnjenju niti MOLBI da se slika izbriše. Jer, oprostite mi na velikim očekivanjima, ali zaista bih očekivala nešto poput: »Oprostite, slikanje službenog vozila nije dozvoljeno stoga Vas molim da sliku obrišete«. Eto, tako je oboje mojih suputnika zaradilo kaznu, prijetilo im se zatvorom i kaznom za DRSKOST (nisam znala ni da to postoji?!), da bi nakon svega toga još jedna absorbcija i reprodukcija dovela do zaključka da nismo imali upaljena svjetla. Da li moram dodati da smo se u tom trenutku družili već 30-ak minuta? Na odgovor kako se svjetla pale sama i da uopće ne postoji mogućnost da bi bila ugašena, naletili smo na još jednu nevjericu. Ipak, demonstracija je bila uvjerljivija od policajca. Da skratim: nakon dvije kazne, prijetnje zatvorom, pokušaja pripisivanja nedostataka kojih nije bilo, zaustavljanja još tri vozila slovenskih registracija koji su čekali 10min na legitimaciju koje nije ni bilo, nakon sat vremena konačno su nas pustili.
Benzinska pumpa u Buzetu prvo je stajalište nakon granice sa Slovenijom i ne znam da li smo ikad bili sretniji odmoriti se tamo. Nije odmor dugo trajao. Nakon manje od minute eto njih opet. Dečki su s druge strane ceste, provjeravajući promet, primijetili da smo parkirali na jedinom mjestu za invalide. Držeći čips i svu hormonsku »prvu pomoć« u rukama gospodin G.V. ljubazno nas je pozvao van. Ljubazno, jer ipak smo se usudili dati mu lekciju iz naših očekivanja. Baš smo bahati! Koliko sam ja smotana još bih bila izišla s punim rukama čipsa vani. Još bih bila optužena i za krađu. Dobro da je sestra »hladnokrvnija«. Ne znam, ljubazan poziv policajca djeluje mi nekako »bitniji«. Ponadao se mladić da će nam uzeti još 500kn. Nije mu uspjelo, jer imamo isprave za parkiranje na tom mjestu, no interesantno je bilo ono što je rekla prodavačica na benzinskoj crpki: »Uvijek to rade – zaustavljaju preko puta i onda vrebaju parkiranje pa dođu za tobom i još ti uzmu 500kn«. Dozvolila sam si citiranje i dozvoljavam si koju manju grešku, ali vjerujte mi, sadržaj je točan. Nema veze – dobili smo čips, vodu i sladoled, odmorili se i krenuli dalje prema Puli. Nije prošlo ni 5 minuta kad evo nam opet njih, vrlih mladića, iza grma sa spravicom za mjerenje brzine u rukama. Ne znam tko je koga očekivao, ali mi smo vozili prema propisima. Žao mi je momci, možda drugi put.
Unatoč nestašnom vremenu, u Hrvatsku i dalje pristiže veliki broj stranaca. Sav silni promet netko mora provjeravati, usmjeravati i nadgledati. Nitko nema primjedbe na to i dobro je tako. Porez se uostalom plaća zato da ljudi rade svoj posao. Ukoliko netko prekrši zakon, mora snositi posljedice. Kako su već odavno rekli puno mudriji od mene: čovjek je slobodno biće, ali tu slobodu uvijek u stopu prati odgovornost. Nego, što se događa kad netko stekne dojam da su sloboda i ovlast bezgranične?
Od tog susreta do Pule prešla sam mnogo osjećaja; od silnog bijesa do sreće jer sam loncu dala poklopac, pa od ljutnje na cijeli sistem do silnog smijeha nad glupošću zbivanja. Stoga, ne bih ovaj iscrpan tekst nazvala osvetom. Možda tek pozivom malog čovjeka da onaj veliki obrati pažnju. Jer, kolikogod se ljutila ili smijala nad svime, zapravo je tužno. Tužno da se ego pojedinca i posao sukobljavaju. Tužno da osobe koje rade s ljudima koji griješe nemaju nikakvo znanje iz komunikacijskih vještina. Tužno da se dlaka traži u jajetu argumentirajući to s (citiram spomenutog G.V.) »prolivenim mozgovima na cesti« koje policija gleda svaki dan ne pomišljajući da je u autu koje je zaustavio možda neki kirurg koji »proliveni mozak« pokušava ponovno spojiti s glavom. Tužno je da ego ne poznaje ljudske skromnosti i poniznosti, koja bi nekima možda djelovala bliže kad bih ju opisala s oprezom na to koga zaustavljaš – možda i nekoga tko je svoje greške svjestan pa nepotrebno vikanje i prijetnje nisu potrebne, već samo kazna i osmjeh. Malo ljubaznosti, vještine i bontona. Ništa više. Može i ono džepno izdanje.

ponedjeljak, 19.06.2006.

Kroz život u dvoje ...

Dopustite mi da prozborim koju pametnu o odnosima. Moje mišljenje: sve je stvar odluke.
Nije davno otkako sam došla do te spoznaje. Da, sve je stvar odluke. Istina, čvrste odluke - ali, odluke. Od svih koji ti se sviđaju, odlučiš za jednog (ili dvoje - kako tko voli... ). S tim jednim, odlučiš da li ti se da truditi ili ne. Ako ti se da, odlučiš da li bi se ženili. Pa ako odlučiš da bi komunicirala s tim nekim, odlučiš se i ženiti. Ako odlučiš da ti to nije baš truda vrijedno, sve padne u vodu. Eto, odlučili ste ženiti se, pa ste odlučili imati i dijete. No, na poslu upoznate novog suradnika koji je "vatreno" zgodan. Da i? Pa, ako odlučite da bi skoknuli s njim među plahte, ujedno odlučite i da vas nije baš briga za ono što vsa čeka doma. A ako vas nekim čudom jest briga, onda vas je briga iz pogrešnih razloga. A da odlučite ne skočiti među plahte kad se sve zatrese - e pa, ne kažem da je to jednostavno. Treba jaka, jaka odluka i volja. Eto, sad sam već kod volje. Koliko ima tko volje za što ... na kraju se sve svodi na to.
Po meni - može se raditi o bilo kome, bilo kada, bilo gdje ... potrebno je donijeti odluku. Čvrstu i sigurnu odluku. Također, ne kažem da ne postoji nešto poput "elemenata utjecaja". Naravno, ali mi sami smo oni koji te elemente važemo - odlučujući. Zato, na kraju, u životu ispada najbitnije samo naći nešto "worth while" ilitiga "isplativo". Problem generacije (barem se nadam da je samo generacije) je u tome, što isplativost miješa s akcijom "dva po cijenu jednoga". Ali tješi to, da svemu postavljenom na glavu, prije ili kasnije zavrije sva krv u glavi, pa hoće-neće, mora se ponovno postaviti na noge. Prije ili kasnije. Vrijedi nam samo dočekati to.

Kako sam jednom, negdje pročitala - nađite si nekoga s kime možete i imate o čemu razgovarati, jer kad u 70-oj ostanete sami i zgužvani, ništa vam drugo ne preostaje. Držati se za rukice i pričati. Nek vam se ljubav isplati :)

subota, 17.06.2006.

Previše svega i glavobolja

Čitam prošli tjedan kolumnu jedne "naše" pjevačice, manekenke, ... koncentrat osoba svega svačega - znate taj današnji džir da su svi sve ... anarhistične "štikle". U glavnom, čitam kolumnu - opljačkali su ju dok je muž spavao. S obzirom na to što se sve meni dogodilo u zadnjih dva mjeseca, to je ništa. Ali onda opet - svakome su njegovi problemi največi i najbitniji. Neki samo imaju sreću pa mogu te probleme dijeliti s nacijom, a mi neki možemo samo stremiti k tome, i pokušavati se prodati za paprike.
Sestru je u tjedan dana dva puta pretukao bivši dragi jer nije želio prihvatiti činjenicu da je ostavljen. Hvala Bogu da sam u drugom pokušaju bila s njom, pa sam i ja prisustvovala sceni mahanja sjekirom, pokušaja razbijanja vrata u neznanju što joj radi, trčanja susjeda u pokušaju zastrašivanja pištoljem, ljutnje, mržnje, osvete, straha, ... ali ništa od toga za sebe. Iskreno, ne priča mi se o tome. Bilo - prošlo.
Da bi nakon tjedan dana, u roditeljskoj kući od četiri kata, dok 21 osoba spava - ili bi barem trebali spavati - jedna osoba muškog spola odluči prošetati po kući i vidjeti što ima zanimljivo za uzeti u torbu... i to sve dok ja sjedim na krevetu i pričam sa sestrom kako je bilo bančiti u "in" lokalu koji je totalno nezanimljiv. Izvjesni gospodin je prošetao po kući, pogledao u sobu u stilu "tko to tamo priča" i odšetao natrag spavati. Da, jedna od neimenovanih 21 je to odlučila. Dobro je pa nije nestalo ništa "više" od 2 digitalna aparata za koje je dvoje teenager-a štedilo ... paaa ... samo oni znaju koliko.
Da bi nakon dva tjedna vozeći se cestom naletili na nekakav ogroman panj, izlupali auto - koji je na kraju ipak bio ok - zabrinuli se jer auto nije bio naš, a na "očevid" bi došao policajac od 19-ak godina, raskopčane košulje, izvučene uniforme iz hlača, sa žvakalicom u ustima, i pitao me da li sam se prijavila za 2 dana boravka u roditeljskoj kući ...

Na kraju, kad bolje promislim, sve to i ne ispada bitno ... mislim si - pa dobro, do vraga, gdje to živimo?! Da, čovjek je evoluirao iz majmuna, kažu ... e pa da je BAREM!

srijeda, 07.06.2006.

Who's to say
What's impossible
Well they forgot
This world keeps spinning
And with each new day
I can feel a change in everything
And as the surface breaks reflections fade
But in some ways they remain the same
And as my mind begins to spread its wings
There's no stopping curiosity

I wanna turn the whole thing upside down
I'll find the things they say just can't be found
I'll share this love I find with everyone
We'll sing and dance to Mother Nature's songs
I don't want this feeling to go away

Who's to say
I can't do everything
Well I can try
And as I roll along I begin to find
Things aren't always just what they seem

I wanna turn the whole thing upside down
I'll find the things they say just can't be found
I'll share this love I find with everyone
We'll sing and dance to Mother Nature's songs
This world keeps spinning and there's no time to waste
Will it all keep spinning spinning round and round and

Upside down
Who's to say what's impossible and can't be found
I don't want this feeling to go away

četvrtak, 25.05.2006.

Sjedim sinoć na drugoj kavi, s drugom frendicom. Draga je to cura. Prijateljica tipa "kava jednom godišnje". Dijelile smo klupu i "in" majčice u osnovnoj školi. Ona je imala same 5-ice, a ja sam prolazila vrlo dobrim. Njoj su starci puni love, a moji su uvijek htjeli puno love. Ona se uvijek super oblačila - lijepo i pristojno, ali moderno. Breakfast at Tiffany's stil. A ja sam se oblačila u ono što sam naslijedila od starije sestre. Ona je starija (ima mlađeg brata), a ja sam mlađa (imam stariju sestru - rekoh to već). Ona je proživjela sve što mladi ljudi valjda trebaju proživjeti kroz određena razdoblja. Mogla je. Ja sam bila mirnija, imala dečka i plažu, društvo s gitarom i voće iz sangrije. Neki bi zaključili da je to luđi provod od njenih jednokratnih vikenda. I moram priznati, da u neku ruku i je. Kad bi mi nudili, ne bih mijenjala sve to za vikende u kolibi, na periferiji, s puno ljudi i avantura. Kako god bilo, ona se sad smirila. Zna što želi - barem neki grubi, okvirni plan. Ima dečka - 5 godina su skupa. Razmišlja o dizanju kredita za dvo- ili tro-soban stan. Ima ponudu za dobar posao u Budimpešti. S puno se stvari ne opterećuje i uživa život. Ne znam da li mogu reći da ona to ionako može, jer joj tata i mama imaju love. Kako god, mislim da lova ipak olakša stvari.
No, nisam zbog toga počela pisati post. Dotakle smo se teme "uspješnost veze". Ja imam iza sebe barem dvije, za koje sam se dobro znojila da funkcioniraju. Za jednu sam mislila da je "to - to". I dok sam mislila da je sve idealno, zapravo je bilo, samo, šteta vremena. Ona pak, ona ima iza sebe nekoliko kratkih ali slatkih valjda, i sada jednu duuuguuu, za koju se zapravo niti ne trudi, a funkcionira. I tad me lupilo po glavi ... da li je veza zaista uspješna ako se moraš za nju truditi da bi funkcionirala?! Zar nije ona prava stvar tek kad shvatiš da u nečemu uživaš i da to nešto funkcionira, a ti si jednostavno - ti. Naravno da tu ne mislim na onaj osnovni trud: "Dragi, ajde danas ti pereš suđe" ili "Draga, ajde danas gledam utakmicu"; i da se pri tom oboje držite svog dijela dogovora. Sa svim tim mislim prvenstveno na to, da s nekim možeš u potpunosti biti to što jesi. Iako to značilo ostaviti dva para čarapa ispod stolice, i jedan na krevetu. Iako to značilo ostaviti tri korištene čaše na nočnom ormariću i zdjelu od salate uz sebe, na krevetu. Iako to značilo uporno ispitivati dragog ili dragu nešto, što ima logičan odgovor, i to baš dok se on ili ona pokušava skoncentrirati na to, kako najbolje sročiti rečenicu. I iako to značilo skoknuti do kreveta već obućen i spreman za na posao, s torbom na leđima, samo zato jer draga ili dragi želi još jednu pusu i još jedan zagrljaj. I još jednu pusu. A može i zagrljaj :)

Nađite si nekoga, tko vam neće popiti životnu energiju, a da toga nije ni svjestan. Nađite si nekoga, s kime možete biti vi - takvi kakvi jeste. Jer, lijepo je trošiti energiju i na neke druge stvari ...

<	listopad, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv